SMILE!! Even through your tears!

Budi opet moje nedostupno,
budi mi nepoznato,
da u neznanju tražim sebe,
tražim nas.

Vrati me na začetak
mog odrastanja,
mog starenja,
mog nadanja,
mog žaljenja.

Koliko ću još izdržati?
Koliko se nadati
sjećanjima novim?

Želim kraj, a želim isti početak.
Pogledaj sjaj, pogledaj osmijeh tako rijedak...
u posljednje vrijeme.

točka.

ako zelis da dam-
ja dajem ti sve.
ako mislis da znam-
vjeruj mi, ne.
ako trebam ti sad,
samo pozovi me.
kad samo bih smjela,
do zauvijek bih te.

tebe ne moram ni puštati
a da budem sigurna hoćeš li mi nedostajati.
ne moram te ne imati
da bih znala koliko mi možeš značiti.

ne idi.

ne prestajem te tražiti.
u licu vremena,
u cvijetu iskrenosti;
u plaču smijeha,
uz stotinu grijeha;
uz sva svoja lica
bez ijednog pokajanja;
ja ponekad veća- ponekad manja.
ne prestajem i nikada neću
jer tražim te, kao izgubljenu sreću,
izgubljeni osmijeh,
izgubljeni drhtaj,
izgubljeni treptaj,
izgubljeni sjaj
u oceanu tvoje duše.

ne prestajem i nalazim te.
dugo si već tu-
toliko dugo da se
navikavam s tobom, a bez tebe.
gledam te a ne čujem
da zoveš moje ime
da vapiš za našim satima
da dozivaš me pred zatvorenim vratima.

sad vraćam ti se
i ti si se vratio.
sve pogrešno si zaboravio
a oprost nisi sam tražio.

gubim te svakim danom.
ne dopusti mi da
klonem samo.

budimo zajedno.

da nemam te
to ne želim

da si tu
da rastemo zajedno
da hodamo uzduž i poprijeko
da trčimo ususret
jedno drugome
to želim

da voliš me
da volim se
da gledaš me
da smijem se
da plešemo
da budemo
zajedno
to želim

da posijemo
ljubav i radost
da prerastemo zajedno starost
da odgajamo sreću i vrijeme
da jutrima gledaš mene
to želim

http://www.youtube.com/watch?v=SosPuPjf3W4

Koje sam boje?
Kako me vidiš?
Da li oči su moje
one, što misliš
da žele i vole?

Idem li pravo,
mislim li krivo?
Zašto ponekad sve oko mene je sivo?
Kako da kažem,
pokažem, a ne lažem?

Želim plavo da bude zdravo,
malo žute da nam se pogledi zamute,
roza nek se nađe jer je tako slađe,
a crvenom bojom oboji, rječju svojom,
misli moje.

Smeđa nas uvijek iz zasjede vrijeđa.
Deblja nas i čini sretnijima na tren.
Posut lažima, mržnjom i prevarama,
moj svijet još uvijek je zelen.

Izgubljena u nijansama,
bojim se, jer ne znam jesam li sama.
Nesigurna i neozbiljna-
ponekad dijete, a ponekad dama.

otvaram novi prozor
očekujem crveni broj:
sad ga nema,
sad ga ima.
ti si nemir, joj.

sad volim i želim
sad ne i dobro.
durim se, kreveljim,
pa me steže pa se cerim
pa me boli pa poludim.
sad sanjam - sad se budim.

jedna crta tu,
druga na drugu stranu;
vesele rukice svašta znaju:
mogu i žele
radit što požele.
dodir je blag,
nesiguran i- drag
je osmijeh tvoj,
dubok pogled kroz crnilo
treptaja bezbroj.

velika, s velikim d, ti si Duša,
velika poput velikog djeteta
s kojim volim slagati kockice
svog vječnog djetinjstva.


s ljubavlju,
plačipička

Even though you're not so far

How to call you when I want to go to the bar?

When I want to play Uno with you,

Go for a walk or to Kaufland too.

If only these kilometers

Could count like meters,

If I could, I would order,

you -not to live across the border.

If you could live, just across the street

Much more often we could meet.

We could have fun out in the sun!

We could fly over the rainbow,

Up in the sky,

all those happy places together we could pass by.

Just because in a different country you are

doesn't mean that you're not my star!

Kako bi bilo da se probudim?
Da mi netko kaže da bezveze ludim?
Polako se već gubim..
u ovoj zbrci.
Kao jaka sam, razumijem,
odrasla sam i ne smijem..
sanjati,
željeti i plakati.
Kao da sam to već trebala prihvatiti
ali i dalje ne mogu shvatiti.
Zašto je došlo do kraja
i zašto se uvijek netko odvaja?
Zašto nismo zajedno,
zašto ne živimo skupa?
Ova pitanja nisu glupa!
Ova su pitanja iz dubine duše
ovo su pitanja o pravilima koja se krše.
Ako kažeš da, u dobru i zlu
ne bi li ono trebao biti lijek ovom bolu?
Ne bismo li trebali biti sretni,
ma koliko siromašni i bjedni?

Ne sjećam se ni koji je dan bio.
Jednostavno si se umorio,
spakirao se i otišao.
Jesi li pomislio na nas tada?
Misliš li sada?
Znaš li kako se osjećam?
Želiš li da ti dam..
do znanja?

Zašto naši životi nisu oni iz filmova
i zašto smo sada obitelj nova?
Tako bi nam dobro moglo biti!
Postoji li šansa da ćeš se ikada vratiti?

Molim te. Stvarno te molim.

U ovaj kasni sat
ja ne moren stat
mislit na te.

Držati za ruku da osjetim;
gledati u oči da vidim;
mirisati da spoznam;
pitati da doznam.
To želim.

Popesti se na drvo;
a onda ti, ja prvo;
trešnje brati;
po granama se viješati.
To želim.

U meni nemir.
U proljeću svemir.
U ljetu je sunce,
a mi glumimo glumce.
Rastanak je blizu,
nisi jedan u nizu,
a nisi ni pola
dođi mi-
da ne budemo dva sola.

Držati za ruku da osjetim;
gledati u oči da vidim;
mirisati da spoznam;
pitati da doznam.
To želim.

Stavi me u kufer, napuni mi baterije
hoću se smijati, dosta je histerije.
Reci mi što te muči, ne želim misterije,
daj se opusti, bolje je za...
nas,
daj dodaj malo gas!
Imamo priliku
stvoriti sliku-
savršene kombinacije, ljubavi i tolerancije.
Nema rasprave, nema ni svađe.
Da prešutiš i komentiraš iza leđa to ti je slađe.
Nije lijepo, stvara se nervoza,
gubi se sigurnost i potrebna je doza...
humora. Da, humor nam treba
jer kamo ga nema, zavist tamo vreba.
Bit će ti lakše,
daj pregrizi ponos,
idemo na plažu, želim hodati bos.
Želim zaboravit što bilo je il nije
želim da nam se ekipa u vlaku smije
dok se deremo onu našu: 'Može malo sporije?'.
Želim da smo skupa,
veliki i mali,
želim da nas ima puno,
nitko da ne fali.
Ajmo cijeli stadion
derat se iz petnih žila
da bi naša srca
zauvijek sretna bila.

Može malo sporije?

kada napišu se riječi
koje izgovaramo rijetko
nema kraja našoj sreći.
tada pomislit će netko
nacionalist, anarhist,
šovinist kažu ti si
pa nacrtat ću grb
i zastavu na lijevo sisi.
zašto oni to mogu
bez prigovaranja
zašto mali ljudi
boje se stvaranja.
zašto kad thompson zapjeva
svi okreću očima
zašto tbf i elemental
diraju svojim riječima.
zašto nismo svi nasmijani
bez obzira na stanje
da smo sretni i veseli
potrebno je znanje
matematike fizike
tjelesne kulture
ne bunimo se kad nas tlače
lako podnosimo torture.
navikli na suze, žeđ i glad
više nam ne smeta
s hrelića nepodnošljiv smrad.
otkad se uvelo vraćanje ambalaže
kao grad je čistiji
bit će još bolje,
slušamo kako nam netko laže.
ne brinemo jer gore ne može biti
tješimo se da ćemo što prije ostariti.

smireno smireno
prihvaćamo stanje
mirimo se mirimo
da nas je sve manje
poštenih ljudi
koji žele mir
gladni smo plusa
dobro bi nam došao i kravlji sir

bacaju jaja,
a djeca su gladna
sami sebi uzimamo kruh
u ova vremena gadna
da budeš sit
više nema načina
svjedno hoćeš li pojesti konkretno
ili će to bit nečija splačina.
ne raspoznajemo kvalitetu,
sa istoka je bolje
uvozimo kvantitetu
tada cijene idu dolje.
ma jebo ovo vrijeme,
mjesto i ekipu
kako on sad zivi
pitala bih stipu
jeli njemu kriza,
ruča li svaki dan
živi li u kući
ili ima svoj stan?
zašto oni mogu
a mi smo jad i bijeda
ma uzmite nam identitet
nije 'opće greda.
ne znamo tko smo,
samo se borimo
da drugome udovoljimo
da se s nekim nagodimo
sebi lažemo
od drugih krijemo
a na kraju svi smo isti
i kroz plač se smijemo!

smireno smireno
prihvaćamo stanje
mirimo se mirimo
da nas je sve manje
poštenih ljudi
koji žele mir
gladni smo plusa
dobro bi nam došao i kra

došao si mi u snovima
da mi ukradeš poljupce
došao si i potaknuo
moje misli tajne
prikrivam da ne osjećam ništa
u tvojoj blizini ne pada kiša
nešto me vuče
odlučno me vodi
kad me pogledaš
strašno mi godi
zoveš me
ne skidam osmijeh s lica
javiš se
zatreperi mi oko srca
ono je vrelo
želi te cijelo
ne bih da te izgubim
ali dovoljno se ne borim
jer iznova se bojim
da u tvome svijetu ne postojim

Nećeš ovo vidjeti,
ali meni lakše bit će.
Neću ti ovo reći
jer pomalo- sram me je.

Nisi nikad rekla
kako da ti ljubav pokažem,
Nisi me naučila
kako da ju dalje dadem.

To se možda
samo na filmovima uči;
mozda jedino tamo
ljubav je u kući.

Ma, i tu je ljubav
i tu se volimo svi,
ali pokazujemo ju
na drugi način,
tako da neko nekog na kraju
ostavi.


Oprosti,
što stalno te ostavljam!
Oprosti,
što se stalno ponavljam!
Oprosti,
što drugačije ne znam!
Oprosti,
što me je, izgovoriti ovo, sram!
Oprosti,
što sam bahata!
Oprosti,
što sam prema drugima bolja!
Oprosti,
što ti se smijem u lice!
Oprosti
što mi ne znači dovoljno, tvoja dobra volja!

To se moralo dogoditi!
Ne kažem da želim ponoviti.
Sada čujem. Vidim. Znam.
Jasno mi je, ali nije me sram.

Vrijeme je ključ. Ono shvaća.
Ako misliš dobro, dobro ti se vraća.

Pjesma je moj prijatelj,
tu je negdje, uvijek.
Zašto da vas zamaram?
Prekratak vam je vijek-
da uz svojeg,
pratite i mojih problema tijek.

budi mi stranac
da ti kažem što me muči
budi mi stranac
daj maštu uključi
budi mi stranac
da meni bude lakše
zagrli me
daj da se osjetim sigurno
daj da mi paše
budi mi stranac
budi tu kraj mene
budi mi stranac
čuvaj me moje sjene
budi mi stranac
slušaj sve što ti želim reći
budi mi stranac
kada suze žele poteći
budi mi stranac
stranac u noći
stranac koji me drži za ruku
dok kroz sebičan svijet uzdignute glave kroči
budi mi stranac
da osjetim da nisam sama
budi mi stranac
a ja ću biti prva dama

u sobu me stavite.

neka bude glasno
da ne cuje se vika
neka bude mracno
da ne vidi se slika.

u sobu me stavite.

u sobu daleku
da ne osjetim jeku
u sobu duboku
da se izgubim
u jednome skoku.

u sobu me stavite.

ostavite me samu
neka se naviknem tako
jer stalno se gubim
nadajuci se i vjerujuci;
ovako.

http://www.youtube.com/watch?v=EgMOa_7S7Tk&feature=related



Prati me miris.
Prate me lica.
Prate me suze.
A gdje je nestala smijalica?
Gdje je osmijeh,
i osječaj bezbrižnosti?
Gdje su sigurnost,
jutarnja sreća i razdražljivosti?
Nema onih riječi.
Nije ih baš ni bilo.
Ipak, da se sjetiš,
to bi me razveselilo!

Na suncu,
kao kišobran bez kiše,
bojim se jer sam sigurna
da vratit se nećeš nikada više!
I čemu svaka topla riječ?
Osmijesi blagi poput mlake vode?
Zar je moguće da sam ti dosadila već?
Zar je moguće da sve preko noći,
samo tako, ode,
u nepovrat...?

when all of them are gone
please take my hand
don't leave me alone
don't let me be on my own

you can smile
you can cry
but just know that it's wrong
to let me be alone

can't stand loneliness
makes me throw it all to waste
at least give me a sign you're near
don't let me be alone here

don't go
when all go away
loneliness is killing me
i need you to stay

grab my hand
touch my nose
take me to your home
don't leave me hear alone.

sto reci kada ostanes bez teksta?
kada znas da za tebe tamo uvijek ima
i vremena i mjesta?
kada osjetis da previse uzimas?
kada mislis da ne zaslujes ono sto imas?

kamo se sakriti kada te toliko ljudi okruzuje?
gdje naci unutarnji mir kada te sve toliko uzbuduje?
kako reci da je dosta
kada se ni malo ne osjecas poput nepozvana gosta?

sto kada ti osjetis da ti mjesto nije ovdje?
da zasluzujes puno manje?
kad ti zasmeta silno obracanje?

sto kada osjetis da je mozda previse?
da li je lakse odgovoriti
ili je bolje da se napise?

kada je sve savrseno, da bolje ne moze biti,
mozes li reci: ne, to nije za mene. i rukom odmahnuti?

na putu do zvijezda
mozes proci pokraj lastavicjeg gnijezda
i crvenih krovova
i velikih bljestecih prozora

mozes letjeti uz vrapcica malog
ili orla velikog i strasnog

mozes mahati izbezumljenim turistima u avionu
koji samo uobicajeno putuju prema londonu

mozes prdnuti i podrignuti bez ispricavanja
ne moras biti svjestan uocavanja
-sitnica
pa ipak isti je zrak
bili havaji ili ibica

mozes vidjeti svaki zabaceni kutak grada
nista ne brini ako te zaustavi svemirska posada

naravno da im nece biti jasno
tko si sto si
mozes dosolvno letjeti ka zvijezdama
ili samo mastati dok ti sunce grije lice
a kosa se topi u rosi

veceras napisat cu najljepsi stih.
veceras si tako tih
jer, veceras te nema kraj mene, tu,
a ja ti zelim dati ljubav svu.

nebo je crno, noc je hladna.
dodi mi. nahrani me.
tvojeg dodira sam gladna.

s tobom dani prolazi kao sati.
ti si onaj kome se zelim cijela dati.

tvoj miris onako mekan,
tvoj pogled tako jak,
zasto nisi uvijek tu kada padne mrak?
tada se ne bih bojala-
odagnao bi svaki strah.

u glavi cuvam okice zelene,
tvoj miris na kosulji nosim
do sljedeceg susreta
samo u mislima te pamtim.

tesko mi je pustiti ruku.
teze je pogled skrenuti ili
oglusiti na buku.
a najteze je ponovno udahnuti.
gledamo isti film
konstantno, ispocetka.
ali uvijek nas prekine nesto,
neka reklama izmedu dva retka.
reklama sve je vise,
cesce su i duze traju
pa se toliko veselim njihovom kraju
jer svaki put bolji nastavak filmu daju.
tada ponovno primam tvoju ruku,
ne obazirem se ni na kakvu muku.
preplave me emocije
kao kakva romanticna komedija da je.
pogled se vraca na isto mjesto
iako se to ne dogada toliko cesto.
pokusavam uzivati svaki trenutak
i fokusirati se na postojecu srecu
kako bih sto lakse
prezivjela reklamu sljedecu!

saljem ti pogled da vidis
da nije sve tako sivo.
dajem ti ruku
da ne krenes krivo.

savjetujem te
jer mislim da je dobro za tebe.
kada si tuzan
za srce me grebe.

nije li totalno glupo
to sto patis
i, da nema izlaza, mislis?

zelim ti pomoci.
da sam tu, ti zelim reci.

cuj me! vidi me!
kroz malene rupice u glavi ti saljem signale!

doci ce sunce do tebe, vjeruj,
hrabre kao ti nikad ne zaboravi!
samo ponekad, krivim putem skrene
i dopusta da neduzno srce vene.


{za pit bulla}

ako te nekad sretnem, smijem li te pozdraviti?
hoces li mi se nasmijesiti ili samo rukom odmahnuti?

hoces li pitati kako sam?
da li te jos uvijek to zanima?

da li me se sjetis dok se u tramvaju vozis?
kajes li se ili ti je drago sto vise ne postojis
u mome zivotu?
cuvas li onaj pramen i slike jesu li tu?
sjetis li se onog mirisa? dolazim li ti ikada u snu?

meni je zao i patam se, jesam li mogla na drugi nacin;
jesam li trebala onako kako si htjela?
vjerojatno bi greska bila ista i
dio mene je znao da nisam smjela.
zaliti nemam za cim,
bilo je dobro dok je trajalo.

svaki dan nesto novo dozivim,
ali ipak, nekako je boljelo.





**osobi koja me naucila mnogocemu, izmedu ostalog, osobi koja me naucila cijeniti .....
prijateljstvo se raspalo, ali ono sto je bilo- ostavlja utisak. za uvijek i zauvijek.

penješ se na plesni podij
pogledom letiš preko rulje
tražiš nešto u gomili toj
a zbunjena lica u tebe bulje

vidiš me
iako ti je trebalo dugo da me zamjetiš
sreli su nam se pogledi
samo se slatko nasmiješiš

samo sviraj po svom
ja plesat ću drugim ritmom
zar ti nije jasno da se trudim
uskladit ćemo se već jednom

hajde izađi na još jedan bis
ne silazi s pozornice
ja ostajem do fajrunta
zar ne vidiš kako te prate moje okice


ili ipak ne.

želim biti tu, ali nekad je teško;
želim živjetu u snu, ali to je neostvarivo;
želim slušati, ali nekad ne čujem;
želim pomoći, ali nekad ne umijem;
želim biti jaka, ali nekad mi ne ide;
želim zaplakati, ali da me drugi ne vide;
želim pokazati da mi je stalo, ali ne znam kako;
želim dati sve, ali ne dajem dovoljno;
želim znati odgovore, ali još je prerano?!








stvarno želim.

hodaš i gledaš pred sebe.
vidiš sebe.
i njih. oni isto vide samo
sebe...i tebe.

ali, ne primjećuješ Nju
niti Njega.
kamoli Njih.

jer Njih primjećuju samo Oni.
Oni koji mare,
Oni koji paze kako stare
i paze kako žive.
Oni koji ne doživljavaju stvari krive.

zaokupljeni patetičnim sranjima,
zasljepljeni samima sobom,
neprobuđeni,
trbuhom za lovom,
vode Nas u nepoznato
gdje se cijene samo tamjan i zlato.

borba protiv njih je utopija
jer, ta je nacija sve veća i punija.
nema nade za One koji se trude i rade,
Koji mare
i paze kako stare.

-----------





Nakon svega, usuđujem se reći, na glas, da sam jedna od Njih.

-----------


te su riječi ostavile trag
sad stoji na čošku u sandalama
srce mu vedro, a osmijeh blag
dok tumači drugim budalama